Psihotični realizam za psihotičnu zbilju

Na početku romana Milka Valenta Umjetne suze stoji kratak tekst naslovljen Putokaz. Autor u njemu govori o načinima na koji se njegov roman može čitati pa spominje najprije onaj uobičajeni, od početka do kraja, a zatim onaj manje uobičajen, preskakanje dijelova teksta ili prelistavanje samo nekih poglavlja. Napominje da je taj drugi način čitanja moguć mjestimice u prvom i drugom dijelu romana pa taksativno nabraja takva poglavlja, a ti dijelovi, zbrojeno, iznose više stotina stranica. Iako preporučuje prvi način, nalazi objašnjenja i za drugi: na početku novoga milenija promijenile su se čitateljske navike, najviše zbog stresne brzine življenja, koja utječe na bitno smanjenje sposobnosti održavanja koncentracije pri čitanju. Osim toga, kaže, lakšem čitanju njegove knjige pridonijet će jednostavan način pripovijedanja (psihotični realizam) Marka Globana, jednog od glavnih pripovjedača u romanu, te činjenica da „u ovoj knjizi ne postoje poruke, pouke, nametanje moralnih stavova, didaktička zastranjenja i savjeti“.

Izd. Profil, Zagreb, 2013.

Ako bismo ovaj autorov popust čitateljima mogli shvatiti i kao laganu ironiju, u Pogovoru – udaljenu 1400 stranica od Putokaza – susrećemo samo edukativno nastrojena pisca. Valent tu ponavlja svoje davne savjete o kreativnom čitanju proze, upute za koje misli da bi čitateljima mogle koristiti uz ponovljeno čitanje Umjetnih suza, sada tiskanih u knjizi u integralnom obliku (znatan dio romana, naime, prethodno je objavljen na internetu, u časopisima i novinama). Pisac preporučuje najprije „polagano i pažljivo čitanje teksta“, a uz to, onima koji vole, i primjerenu glazbu; drugi je važan savjet čitanje u tišini i osami, pa 10-minutna kontemplacija pročitanog, ili „gledanje filmova po izboru“.

Zašto je pisac posegnuo za ovakvim „putokazom“, a kritičar za ovakvim uvodom? Valent je svjestan banalnih, ali realnih opasnosti s kojima će se susresti njegov ambi­ci­ozni pothvat – knjiga pisana cijelo deset­ljeće ­(Amsterdam–Edinburgh–Zagreb, 2003–2013), ne­uo­bičajenih gabarita: 1400 stra­nica (ili 1774 kartice), teška gotovo 2 kg, koja se ne može čitati dulje od nekoliko minuta ni u jednom drugom položaju osim sjedeći za stolom, i to ne danima nego tjednima. Stoga Valent piše jednokartičnu priču u duhu demokratski raspoložena autora sprem­na na davanje olakšica čitatelju da kadšto može uključiti i ventilator za brže listanje, ali zapravo očekuje od njega džentlmensku reakciju, tj. da ga ne posluša. Što se ovoga kritičara tiče, njemu je ovakav početak teksta bio zgodan način da svoje čitatelje, uz pomoć nekoliko vanjskih, izvanknjiževnih detalja uvede u predvorje jednog zanimljivog, rijetkog, možda i unikatnog izdanja.

Buran život copywritera

Najprije nekoliko riječi o tome kako je knjiga složena. Na početku je već spomenut kratki Putokaz, iza toga prolog od stotinjak stranica naslovljen Zrcala (svojevrsni sažetak romana), onda dolazi dvadesetak stranica Predgovora. Slijedi prvi dio romana, koji nosi naslov Udarac (početak aktivizma) (oko 470 str.), drugi dio je Brzina (u mreži europske kanalizacije) (oko 670 str.), a treći Bolest (metastaze u psihotičnom kanalu) (oko 120 str.). Epilogu je naslov Užitak (u kanalizaciji) (dvadesetak str.), a na kraju su kratki Pogovor i Bilješka o autoru te popis njegovih djela.

Koliko god bio opsežan, roman Umjetne suze ima relativno oskudnu i jednostavnu fabulu. Radnju pokreće zvučni šamar s krvavim tragovima što ga je tridesetogodišnji Marko Globan, nesvršeni student komparatistike i filozofije, zaposlen u Zagrebu kao radijski copywriter, opalio supruzi Tini, novinarki na istom radiju, koja ga je u sedam godina braka nemilosrdno maltretirala neurednošću i kaotičnim ispadima. Marko spakira stvari, najavi rastavu i odlazi u obiteljsku kuću svog oca Emila, likovnog umjetnika, nekadašnjeg hipija, s kojim se odlično slaže i kojega voli. Da Tinu i Marka razdvoje neko vrijeme dok se ne smire, uprava radija rasporedi ga na novo radno mjesto terenskog novinara. Postaje jedan od članova ekipe novopokrenute emisije Europa na dlanu, a zadatak mu je da putuje po hrvatskim i europskim gradovima i postavlja samo jedno pitanje: što misle da bi na najbolji mogući način doista moglo ujediniti Europu. Marko tako snima izjave ljudi u Splitu i okolnim mjestima, u Istri i Rijeci, u Ljubljani, u Amsterdamu i drugim nizozemskim gradovima, u Njemačkoj, u Edinburghu i drugdje i u kratkom vremenu postaje najbolji reporter, čiji prilozi podižu slušanost emisije.

Pritom u svakom gradu u koji dođe okružuju ga alkohol, droge i žene. Redovito dobije neku zgodnu mladu asistenticu koja mu pomaže vrijedno ne samo u poslu nego i u postelji (nakon Tine stalno je u potrazi za „urednom ženom“). Kamo god stigne, za njega se žene lijepe, žele ga samo za sebe i spremne su iskopati oči mogućim konkurenticama, kao što je to dva puta pokušala ljubomorna napuštena Tina, koja se u međuvremenu počela opijati. Zbog Markova odbijanja ona zasipa njegovu e-poštu ucjenama i prijetnjama, a kad shvati da joj se muž neće vratiti, odluči osvetiti mu se. Najprije prolazi iskustvo ulične prostitutke, a zatim zavede Markova oca i zatrudni s njim. Kad se Marko vrati u Zagreb, doznaje za događaje koji ga kao čovjeka poražavaju. Rastaje se s Tinom, koja se potom vjenča s Emilom; daje otkaz na radiju i s gnušanjem zbog onoga što su mu priredili otac i bivša supruga odlazi iz Zagreba. Leti u Šangaj, gdje ga čeka mlada Kineskinja Jessie, kći milijunaša koju je upoznao u Škotskoj i koja mu sada u svom gradu otvara novu perspektivu – mogućnost zaposlenja na jednoj radiopostaji na engleskom jeziku. A Marko, koji je uvjeren da postoji „samo ljubavna strast i smrt, samo strast i smrt“, sve jače uživa u strahu od užitka i jako se plaši „svoje prave i zapravo jedine domovine“. Domovina je aluzija na njihovu zajedničku devizu koju su smislili u Edinburghu: „Tvoja domovina je tamo gdje je tvoj užitak. Sve ostalo je ideologija i literatura.“ Markova odluka da Jessie bude njegova strast i njegova smrt u sukobu je doduše s vlastitim dotadašnjim uvjerenjem da je „vječna ljubav kratkotrajna“, ali tko zna…

Digresije i intertekstualnost

To je, ukratko, fabula romana, a njegov siže – niz događaja kako su raspoređeni u Umjetnim suzama – znatno je drukčiji. Kako se u romanu javljaju dva pripovjedača u prvom licu jednine (Marko i Tina) i pripovjedač u trećem licu jednine („neutralni“), vrlo su česti izleti u prošlost, sjećanja na neke zajedničke trenutke, obiteljske priče, intimne inventure. Tako se prekida vremenski kontinuitet i usporava radnja, čemu pridonose i mnogobrojne epizode (npr. ona o Bosanki Saneli ili o Marokanki Sulam, o amsterdamskim buvljacima), digresije (npr. o kancerogenom stanju hrvatskog jezika, konzumerizmu, genocidu u Srebrenici) i ponavljanja istih događaja (viđenih jednom Markovim, drugi put Tininim očima). Tomu treba dodati mnogobrojne bilješke, zapažanja i male eseje o najrazličitijim svjetskim i hrvatskim temama – pljačkaškoj tranziciji, slobodi medija, religiji, Židovima, političkoj korektnosti, bolesnima, starima, eutanaziji, pretilosti, abortusu, pornografiji, snuff-filmovima, pedofiliji, tabu-temama u medijima, omladinskim radnim akcijama, Polu Potu, Ani Frank, četvrti crvenih svjetiljki... – čime pisac pokušava obuhvatiti totalitet današnjeg svijeta. Takva je funkcija i „toaletnih listića“ – tekstova u bilježnici formata listića gdje je Marko fragmentarno zapisivao razmišljanja o temama koje bi ga zaokupile, zatim različiti tipovi tekstova kao što su dnevnici (Markov o dosadi, Tinin ratni), neka objašnjenja ispisana u fusnotama, jedan tekst kao dramski dijalog prenesen s diktafona, Švejkova „zagrebačka epizoda“ na kajkavskom, Markova „blogerska oaza“.

Intertekstualnost je važna osobina Umjetnih suza: gotovo da nema stranice na kojoj likovi romana ne stupaju u neki odnos s djelima i piscima iz različitih epoha i različitih poetika i svjetonazora – komentirajući ih, tražeći potvrdu nekih svojih zamisli ili stavljajući se u oporbu prema njima. Na taj način književna tradicija, i svjetska i domaća, u Valentovoj prozi diše punim plućima. No u romanu su brojni i iskazi autoreferencijalnoga karaktera, osobito oni Markovi i njegova prijatelja Željka (također nesvršenoga studenta književnosti), koji, gledani komplementarno, tvore prilično zaokružen poetički sustav, govore o svom shvaćanju dobre i loše književnosti našeg vremena, piščevoj zadaći danas te tako u znatnoj mjeri objašnjavaju piščevu praksu. O zadaći (?) pisca danas: „…ako pisac nije samo tek puki zabavljač širokih čitalačkih masa (…), njegova zadaća danas nije (…) lažno prikazivati koherenciju, smislenost i sklad svijeta, kojih naprosto nema, koji jednostavno ne postoje, nego je njegova zadaća predočiti kaos svijeta koji itekako postoji.“ U tom je smislu središnja tema romana kaos u Europi, koja Marka „neodoljivo podsjeća na smetlište stare krame, a s druge strane na birokratizirani starački dom“. Uz to se veže i povijest ljudske prljavštine i otpada (Tinina, i ne samo njezina, neurednost koja izluđuje Marka), a posebna je priča cinični bankar Johannus koji, misleći da je Markov diktafon isključen, off-the-record govori o Europi koju liberalni kapitalizam pretvara u Četvrti Reich.

Marko svoj način pripovijedanja naziva „psihotičnim realizmom“, takvim koji se trudi oko najveće moguće točnosti prikazivanja ljudskog svijeta – beznačajnosti suvremenog življenja, sveopćoj pomami za banalnim te mnogim varijantama banalnosti svijeta i naših života. Prema Željkovu shvaćanju banalnost je toliko zavladala početkom 21. stoljeća da bi ovo vrijeme trebalo nazvati epohom banalnosti, u kojoj je zlo dominantno, a dio te sve zloćudnije epohe jest i estetsko zlo. Banalna književnost danas dominira, tako da se već nazire kraj umjetničke književnosti. Marku pak ne smeta banalnost u životu, jer je drži prirodnim, egzistencijalnim stanjem čovjeka, ali smeta mu u umjetnosti. Banalnost može biti tema umjetničkog djela, kao što je to u Umjetnim suzama, ali ona ne smije biti obrađena na banalan, nego na umjetnički način. Lako će čitatelj naći u Umjetnim suzama mnoge banalne situacije – npr. opis zalaska sunca u Rovinju, Tinina i Markova sjećanja na otočnu bugenviliju, Markov prvi mail Tini, Valentinovo, zatim mnoštvo bedekerskih opisa Markova kretanja po gradovima u koje dolazi, pa beskonačnog nizanja svih tih cura koje padaju na njegovu neopisivu pamet, ljepotu, seksualnu glad i izdržljivost, stalno istih ispijanja litara alkohola i sl. – i lako će se čitatelj uvjeriti u piščevu moć da tu građu transformira u proznu umjetninu.

Ova je proza dulja od maratona, i svi koji krenu u utrku i stignu na cilj pošteno, ne tražeći prečace, bit će sasvim sigurno iscrpljeni, ali neopisivo sretni.